Tekst Novele

  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12

Dan na trkama

Tog dana nad Beogradom je osvanuo predivan letnji dan. Aleksandar je uzbuđen – danas se u Beogradu održava velika auto-trka na stazi oko Kalemegdana! Kalemegdanski park se ugnezdio oko stare tvrđave koja je vekovima čuvala Beograd na uzvišenju sa kojeg se prostirao najlepši pogled na ušće Save i Dunava. Sa svojim najboljim drugarom iz razreda Bogdanom o ovoj trci je razgovarao već nedeljama. Aleksandrov otac Rihard je održao obećanje da će ih obojicu povesti na trke, pa su na tribine preko puta francuske ambasade stigli još rano ujutro. Spremni da na trkama provedu celi dan, poneli su korpu sa hranom. Desetine hiljada Beograđana se izmešalo sa zelenilom Kalemegdana. Uzbuđenje posetilaca je raslo sa žamorom i odjecima uzvika uličnih prodavaca koji su nudili semenke, vruće perece, đevreke, bozu, klaker i kabezu.

Sa njima je bio i Pavle, Aleksandrov brat od strica. Dečak je veoma voleo Pavla. Pavle je bio desetak godina stariji i Aleksandru je bio veliki uzor. Krišom je pokušavao da namesti razdeljak na isti način kako je to Pavle radio, tako da mu jedan pramen malo padne na čelo. Pošto ga je mama uvek detaljno začešljavala da bude “uredan”, Aleksandar je taj Pavlov pramen doživljavao kao veoma značajan dokaz zrelosti i nezavisnosti. Kada budem odrastao, nosiću kosu kako ja želim, mislio je u sebi.

Ali, tog dana sve je bilo posvećeno trkama. Bogdan i Aleksandar su već ranije istražili sve što su mogli da pronađu o vozačima i automobilima.

– U Beogradu su čak četiri prvaka sveta! – sa uzbuđenjem je ponavljao Bogdan.
Ljudi su uzbuđeno govorili o poznatim vozačima trkačkih automobila. Da li će jugoslovenski vozači Boško Milenković i Pavle Melamed moći da se suprotstave sjajnom Nuvolariju – letećim Italijanom, i nemačkim šampionima Manfredom von Braučičem, Langom i Milerom? Osećalo se vidno razočaranje zbog vesti da su francuske i britanske zvezde Žan-Pjer Vimil, Rene Le Bež i Kat Harison otkazale svoje učešće. Prodavači novina uzvikivali su u daljini „Borbe u Poljskoj traju, gospodin Musolini predlaže prekid neprijateljstava i vanrednu konferenciju Engleske, Francuske, Nemačke, Italije i Poljske“.
Aleksandar i Bogdan su dugo raspravljali o tome koji je bolid najbolji: bugati ili mercedes? Na kraju su pitali Pavla, čije mišljenje su dečaci svakako najviše cenili. Pavle je rekao:
– Mercedes, jer to je nemački automobil, – ali nije imao vremena da bliže objasni jer mu je glas zaglušila graja publike. Trka je počela!
Kada je iza okuke izjurio prelepi crveni mercedes-benc, obojica su se složili da je to bez premca najbolji automobil na svetu.
– Mercedes-benc W-154 M163 – jedva je od uzbuđenja izgovorio Bogdan.
– Oče, mogu li da vidim mercedes iz blizine?

Kroz opori miris benzina i nagorelih guma, galamu uzbuđene publike, buku motora i škripu točkova, otac je Aleksandru doviknuo da će svakako ići da posete sajam, pa će tada pogledati sve najnovije mercedesove modele.

Nekako svečano, svesni da će se ovog prelepog dana sećati celog života, nakon završetka trke, kada su se gledaoci već uveliko razišli, Aleksandar i Bogdan su ostali još dugo zagledani u zlatno septembarsko nebo daleko preko Save, i još dalje, dokle samo dečiji pogledi mogu dopreti.

Poseta sajmu automobila

Dok su prilazili glavnom ulazu u Beogradski sajam, Aleksandar je razmišljao o tome kako ga je majka pri izlasku iz stana čvrsto ušuškala u debeli šal i rekla kako je Baba Marta još uvek varljiva i nije joj verovati ni u aprilu. Kada je pitao oca ko je ta Baba Marta, ovaj se samo slatko nasmejao i odmahnuo rukom.

– Ma pusti sad babe i žabe, sine, gledaj ovo! Ovo je budućnost, ovo je kapija kroz koju naš Beograd ulazi u Evropu! – pokazao je otac prema glavnom ulazu na Beogradski sajam.
– Ti i tvoja deca ćete jednog dana živeti u mnogo boljem svetu, u svetu u kojem će čovek iskoristiti industriju, nauku i tehniku da svima bude bolje! A ovde, baš na ovom mestu, Beograd postaje deo te budućnosti. Srećan sam što živim u vremenu u kome sam i to video, a ti, sine, si još srećniji, jer ovakav će jednog dana biti tvoj život i tvoja svakodnevnica! – govorio je otac pun inspiracije. – Evropa, sine, ovo je Evropa! – vrteo je glavom, uzdisao duboko i koračao.

Impresioniran očevim entuzijazmom, dok su ulazili u Sajam, Aleksandar je vrlo ozbiljno i sa izvesnim ponosom gledao zastave raznih zemalja koje su se vijorile nad paviljonima.

– Oče, možemo li prvo..? – zaustio je i zastao, ali otac je već znao.
– Da, da, idemo pravo u Salon automobila!

Salon automobila je za Aleksandra tog dana bio najuzbudljivije mesto na celoj planeti! Bilo je mnogo ljudi, i od širokih zimskih kaputa mnogobrojnih posetilaca, Aleksandar nije mogao da vidi dovoljno dobro, pa se stalno uspinjao na prste i izvijao vrat. Jasno je razaznavao specifičan miris motornog ulja i nafte. Najnoviji modeli automobila raznih svetskih proizvođača bili su postavljeni u nekoliko redova širinom celog paviljona. Posetioce su od automobila delili samo konopci razapeti između stubova označavajući granicu izložbenog prostora. Aleksandar je želeo da pruži ruku preko konopca i oseti metal šasije makar vrhom prsta, ali se nije usudio. I upravo tu, u Salonu automobila, otac je sreo gospodina Demaja.

– Gospodine Frelih, dobar dan! – srdačno je snažnim glasom oca pozdravio gospodin Demajo, pružajući mu ruku.
– Kako je prošlo vaše predavanje prošlog meseca u Jevrejskoj čitaonici? Žao mi je što sam bio sprečen da dođem, ali sa velikim interesovanjem pratim vaše diskusije u novinama – odgovorio je otac.
Aleksandar je brzo zaključio da je gospodin Demajo neki mnogo važan čovek, jer se činilo da ga svi koji prolaze pozdravljaju. Kako su se otac i gospodin Demajo zadržali u razgovoru, nemajući strpljenja da ih sačeka, Aleksandar se već približio jednom od novih modela mercedes-benca. Sećeo se kako je Pavle rekao da su nemački automobili najbolji, pa ih je zato sada sa posebnom pažnjom studiozno posmatrao. U presijavanju sjajnog zaobljenog metala mogao je da vidi svoj odraz i odraze ljudi koji su prolazili iza njega. Već je osećao uzbuđenje na pomisao kako će sutra u školi o svemu pričati Bogdanu.

U stvari, bilo mu je malo žao što i Bogdan nije tu, jer bi onda mogao s njim da razgleda i komentariše – iako bi se verovatno na kraju sporečkali oko toga koji je model najbolji. Aleksandar se nasmešio na tu pomisao. „Ma, ne svađamo se mi zapravo“, pomislio je u sebi, kao da se pravda.

Bar micva

– Njegovo Veličanstvo Aleksandar I, kralja Srba, Hrvata i Slovenaca iz narodne dinastije Karađorđevića na dan 15. juna 1924. godine, 13. sivana 5684. polaže kamen temeljac zgrade Srpsko-jevrejske crkvene opštine Eškenaskog obreda u Beogradu. – ponovio je Aleksandar.
– Tako je – reče stric Julije, – i onda su tu povelju potpisali kralj Aleksandar i kraljica Marija i položili u temelje sinagoge!
– Kralj i kraljica su položili povelju u temelje? Lopatom? – širom raširi oči Aleksandar.
– Ma ne – nasmeja se stric Julije – to lopatama su radili radnici, a kralj i kraljica su potpisali povelju i time blagoslovili da se u Beogradu ima izgraditi Aškenaska sinagoga, a u okviru sinagoge i škola, kancelarije, mikve, gimnastička sala i stanovi za nameštenike Srpsko-jevrejske crkvene opštine aškenaskog obreda.
– I zato vi stanujete u stanu u sinagogi, jer vi ste nameštenici?
– Tako je, gabaj je nameštenik u sinagogi i mi stanujemo tu u stanu – strpljivo je odgovarao stric Julije.
– Da li je onda i Pavle nameštenik? I on stanuje u sinagogi? – pitao je dalje Aleksandar
– Ma ne – smejao se Julije – Pavle stanuje u sinagogi jer je moj sin. I strina tako stanuje tu jer je moja žena. Normalno je da porodica živi zajedno u stanu. I ti živiš sa svojim ocem, majkom i Selmom, zar ne? – širio je ruke stric objašnjavajući.
– Pa jeste – zamišljeno je odgovorio Aleksandar.
– A hoće li i Pavle biti gabaj jednog dana?
– Sumnjam. Njega to ne zanima mnogo – odrično je klimao stric Julije.
– On je više za neke zemaljske poslove. Znaš i sam da sada pomaže u radnji kod Mike Altarasa i štedi novac jer želi da ide na visoke škole. Hteo je u Prag, tamo je studirao i naš rođak Solomon. Ali, u Prag se više ne može. Sada razmišlja o Švajcarskoj.
– Zemaljski poslovi..? – ponovi Aleksandar
– Kao kada se sadi krompir? – pokušavao je da razume.
– Ma ne – opet se smejao stric Julije – Pavla zanimaju nauke, kao matematika ili mehanika, ovozemaljska znanja, a ja sam uvek bio više za duhovne nauke, da učim Toru i razumem svet kroz Božije učenje.
– Ti si kao rabin? – pitao je dečak dalje.
– Pa, nisam ja rabin, Ignjat Šlang je rabin – pokaza glavom stric Julije prema rabinu niže u dvorištu – a ja pomažem u svemu oko službe i oko sinagoge. Sve praktične stvari, šta god treba. To radi gabaj.

Aleksandar je posmatrao rabina Šlanga sa vrha stepenica ispred desnog ulaza u zgradu sinagoge. Žene su bile svečano odevene u svoje najfinije suknje i najbolje cipele, dok su muškarci nosili odela i kape od filca. Aleksandrova sestra Selma je bila oduševljena svojom crvenom haljinom koja joj je padala do članaka, jer se mogla vrteti otkrivajući tako svoje male, sjajne crne cipelice. Njihovi roditelji, Rihard i Ranka, su uživali gledajući je, držeći se nežno jedno uz drugo. Rabin je šetkao od jedne do druge grupe gostiju i razgovarao sa svima po par minuta. Onako svečano obučen u svoju odoru i sa tom srebrnom velikom bradom, izgledao je Aleksandru kao neki mudrac iz starih priča o Mojsiju i Jošui. Široko, kamenom popločano dvorište presijavalo se raznobojnim odbljescima šarenih vitraža prozora sinagoge, okupano majskim suncem. Svetlucave senke igrale su po tlu u čudesnim spiralama.

Danas je bio svečani dan – Moša i Jakov su navršili trinaest godina i zajedno su imali bar micvu. ”Mlade osobe stiču prava, ali i obaveze koje pripadaju odraslima, i postaju odgovorni za svoje odluke i postupke”, sećao se Aleksandar kako mu je otac prvi put objasnio šta je bar micva. Moša i Jakov su se fotografisali ispred zida, blizu kapije, sa lepim belim talitima oko vrata. Bili su malo nervozni, ali ponosni i srećni. „Kako ne bi bili srećni“, mislio je Aleksandar i s nestrpljenjem maštao kako će i on jednog dana tako dočekati svoju bar micvu. Nije bio sasvim siguran šta će se tačno promeniti nakon toga u njegovom životu, ali pošto će ga smatrati odraslim, nadao se da će moći da namešta kosu kao Pavle, a da majka neće smeti to da mu brani. To mu se činilo kao dosta dobar početak odraslog života. Pogledom je potražio Pavla po dvorištu. Eno ga! Stajao je sa strinom, svojom majkom. Aleksandar je sa dubokim uzdahom rezignirano zaključio kako je Pavlova tamna svilenkasta kipa tako elegantna, dok je njegova bela, pletena tako dečija.

Stric Julije je sišao niz stepenice u dvorište sinagoge, pa je i Aleksandar doskakutao za njim među goste. Nasmejani i ponosni Mošini i Jakovljevi roditelji primali su upravo čestitke od Aleksandrovog oca i majke.
Mazal tov, mazal tov!
– Koliko je Selma porasla! – čučnula je Mošina majka ispred Selme, uhvatila je nežno za ramena i gledala u oči klimajući glavom kao da se čudi i ne veruje. Selma se smeškala i treptala.
– Dođi, čestitaj, Aleksandre – dobaci mu otac. Aleksandar je vrhovima prstiju proverio da li mu je kipa dobro nameštena na glavi, da mu ne stoji ”naherena, kao da je neki cirkusant”, kako je jednom Bogdanova majka opomenula Bogdana kada mu je školska kapa stajala nakrivo.
– Mazal tov! – pružao je Aleksandar redom svima ruku.

Razmišljao je kako je čudno što im je Moša rođak, a Jakov nije, a sa druge strane Moša i Jakov su jedan drugom bili rođaci. „To je sve veoma komplikovano sa tim rodbinskim vezama“, mislio je Aleksandar. „A opet, nema to ni mnogo veze – eto, na primer Bogdan, Bogdan mi nije rod, ali mi je skoro najbliži! Samo su mi majka, otac i Selma bliži, jer smo mi porodica. I Pavle“.

Prolaznici su nailazili Kosmajskom ulicom, koračajući lagano, uživajući u nedeljnom suncu. Neki bi zastali i nasmešili se Moši i Jakovu, neki bi mahnuli ”Mazal tov!”, a neki su gledali svoja posla ili valjda bili zamišljeni, pa nisu ni primećivali svečanost u dvorištu sinagoge.

Muvajući se među gostima u dvorištu, u vrevi smeha i radosti, Aleksandar je na jednom mestu osetio da glasovi imaju jedan drugačiji, prigušen i zabrinut ton. Pominjao se rat. ”Rat je zlo koje u čoveku probudi životinju” – prepoznao je Aleksandar glas strica Julija. Neopaženo je prišao da čuje bolje.

– Neće to doći kod nas u Jugoslaviju, neka se samo naša zemlja drži po strani… – govorio je ženski glas. Neki drugi muški glas je uzvraćao:
– Ali videli ste sada u Poljskoj, i pre par godina u Nemačkoj šta je bilo… – onda se glas utiša – Kristallnacht… to je strašno, pogromi opet! Pa Anschluß Österreichs! Nečuveno!
– Kažu da to nije u vezi sa Jevrejima, nego protiv komunista. To su komuniste zatvarali, a ne nas. Tako sam čula.
– Ja mislim neće Hitler dugo – uzvratio je treći glas – Nemci su bre kulturan narod, gospodo, nije to kao kod nas, njima je red najvažniji i da se pošteno radi!
– Ja se brinem, ipak. Pa vidite da u Beograd stižu izbeglice iz Beča. Iz Beeeeča, gospodo! – jedan glas je hrapavo šaputao, izobličujući to ”e”, valjda da naglasi kako je Beč neko veoma posebno mesto, mislio je Aleksandar.
– Ma kakve izbeglice? – zabrinuto će jedan ženski glas.
– Bečki Jevreji, draga moja – nastavi drugi ženski glas – Beže put Palestine. Bio je jedan iz Beča kod Demajovih za Šabat. Kažu da je strašno bilo kada su došli hitlerovci. Strašno!
– Ne budite naivni, može to i nama da se desi! Videćete! I ovi naši se plaše Hitlera, pa već igraju kako on svira!
– A šta svira Hitler? – ote se Aleksandaru, na šta se svi ispraviše iznenađeno i ućutaše, pa prsnuše u smeh.
– Idi igraj se tamo dalje sa decom! – pomilova ga stric Julije i gurnu nežno u pravcu Moše i Jakova.

„Ali Moša i Jakov nisu više deca“, pomisli Aleksandar.

Hanuka 1940.

– Ja mislim – govorila je Selma slasno oblizujući kesten pire sa kašike- da je Hanuka baš odlična!
– I ja mislim da je Hanuka odlična – nervirao se Aleksandar – ali samo kažem, Bogdan dobro očisti čizme i ostavi ispred vrata za Svetog Nikolu, i onda sutradan nađe poklon u čizmi, ako je bio dobar.
– Pa dobro, lepo je i to – govorila je majka i pripremala sledeću kašiku kesten pirea, uobličavajući okruglasti zalogaj taman dovoljno veliki i dovoljno mali za Selmina ustašca – mnogi Srbi slave Svetog Nikolu. I teta Zora… Sećate se teta Zore Hercog, u stvari sada je Branković? – majka pogleda decu upitno na kratko, pa nastavi – Teta Zora je udata za Srbina, pa sada slavi i Svetog Nikolu. A posećuje i očevu familiju i za Hanuku!
– I dva puta dobije hanuka gelt! – uzbuđeno je konstatovala Selma.
– Poklon za Svetog Nikolu se ne zove hanuka gelt! – ispravi je Aleksandar.
– Pa kako se zove? – upita Selma.
– Ne znam… Poklon, valjda? – zamisli se Aleksandar i uze veliku kašiku kesten pirea.

Sedeli su na Terazijama, pred poslastičarnicom, odmah do hotela Moskva i prodavnice ”Tivar”. Prodavnica ”Tivar” je držala odela i konfekciju, ali je imala i odeljenje sa igračkama. Kada su naručili dva kesten pirea za Selmu i Aleksandra, otac se ”setio” da nešto mora da obavi i ušao u radnju. Aleksandar je dobro znao da je otac, u stvari, otišao da im kupi poklone za Hanuku, ali, kako je sve to bio deo uzbudljive igre, nije imao ništa protiv da se pravi da ne zna šta je po sredi.

Beograd je tonuo u idilično zimsko veče. Zelene kule krova hotela Moskva nadzirale su žamor okupljene gomile koja je prolazila i sedela pod neonskim natpisima. Vreva razgovora i koraci prolaznika su ođekivali mokrim trotoarom, a tramvaj broj 1 Kalemegdan – Slavija škripio je po šinama, zvoneći tri-četiri puta resko ”ding, ding, ding” u znak upozorenja, uvek na istom mestu gde su pešaci prelazili ulicu.

Aleksandar je voleo dane Hanuke, ne samo zbog poklona. Voleo je tajanstveni plamičak sveća koje su palili, svake večeri još po jednu više, na osmokrakom svećnjaku – hanukiji. Zapravo, hanukija ima devet krakova, ali ova sveća u sredini se ne računa, ona je tu samo da posluži za paljenje ovih drugih osam. Tih dana bi u posetu dolazili stric Julije, strina, Pavle, i drugi rođaci. Odrasli bi igrali karte, a deca su se čigrom igrala ”nes gadol, haja šam”. Iako je bio veliki, Pavle bi sedeo sa decom i vrteo čigru. On to najspretnije radi! Onda bi im stric Julije i otac pričali priče o hrabrom Judi Makabiju – čije ime znači ”malj” – koji se u davna, davna vremena, kada su strašni okupatori Jevrejima zabranili da budu Jevreji, tri godine borio i na kraju pobedio i oslobodio Jerusalim i celi jevrejski narod. Aleksandar je u staklenoj posudici vajao kesten pire u obliku brega, a na vrhu je pravio Hram i zamišljao kako Juda Makabi hrabro juriša uzbrdo i maše maljem da oslobodi narod.
– Aleksandre, pobogu, ne igraj se hranom!
– Da, majko – prenu se Aleksandar i stavi zalogaj kesten pirea u usta.

U to se pojavio i otac.
– Eh, ja sam obavio što je trebalo, jeste li vi gotovi?
– Jeli smo veoma lep kesten pire – objasni ocu Selma dok su kretali trotoarom kući.
”Ding, ding, ding” pozdravi ih tramvaj.

***

Nekoliko dana kasnije deca su dobila poklone. Selma je svog plišanog medu prozvala Pepi. Od tada su bili nerazdvojni. Aleksandar je dobio predivan crveni autić. Možda i nije bio sasvim isti, ali Aleksandru je izgledao baš kao mercedes- benc W-154 M163, pobednički bolid sa velike beogradske trke na Kalemegdanu.

Bombardovanje Beograda

Aleksandar je ležao potrbuške na podu i celoj porodici čitao naglas Politikin zabavnik. Ovo zajedničko čitanje Zabavnika bilo im je jedna od omiljenih zabava nakon završetka Šabata subotom uveče.

– Brik Bradford – prenaglašeno teatralnim glasom čitao je Aleksandar naslov u zaglavlju stripa – ”Indijanska lutka s dijamantskim očima”, dvadeset i šesti nastavak, Brik spasava profesora! – pravio je grimase i bečio oči imitirajući ”indijansku lutku”. Selma je ležala na podu pored Aleksandra, držala Pepija i ponavlja mu:
– Brik Bradford! Indijanska lutka sa dimajantskim očima!
– Dijamantskim! – ispravi je Aleksandar.
– Dima.. dimajamantskim očima! – ispravljala se Selma i klimala značajno glavom Pepiju da bi i on razumeo.
– Dok se Brik spuštao u bunar, profesor je nestao ispod površine vode… – dramatično je izgovarao Aleksandar i pravio pokrete rukama kao da pliva.
– …ispod površine vode! – tresla je Selma Pepea kao da želi da ga ubedi kolika opasnost vreba profesora.
Majka i otac su sedeli sa strane i glasno se smejali ovoj predstavi.

Svake večeri pred odlazak na spavanje, Aleksandar i Selma bi otišli da poljube oca koji je tada obično sedeo za velikim trpezarijskim stolom od orahovog drveta i požele mu laku noć. Otac bi ih pomazio po kosi i poljubio, a onda bi ih majka ispratila u sobu. U dečijoj sobi bi bio mrak, ali je svetlo dolazilo iz trpezarije praveći izduženi trag po sredini ćilima. Majka bi prvo proverila da li je prozor dobro zatvoren, malo poravnala zavesu, onda pokrila Aleksandra i poljubila ga u čelo govoreći ”moj zlatni dečak”. Onda bi posedela malo na Selminom krevetu, pa bi i njoj rekla ”moje najdraže srce”, poljubila je i zatvorila za sobom vrata. Izduženi trag svetlosti na ćilimu bi zatvaranjem vrata naglo ugasnuo, a u sobu bi se uvukla prigušena i bleda svetla ulice, bacajući senke na deo zida iznad Aleksandrovog kreveta. Ponekad, kada je bilo vetra, šuštao bi jedan visoki hrast koji je rastao pred kućom, a treperave senke njegovog lišća bi igrale po zidu.

Aleksandar je tiho izvukao svoj crveni automobil ispod jastuka. Tako u polumraku izgledao je tajanstvenije, kao da je čaroban. Prstima je prelazio preko fine glatke površine svog automobila, a onda kažiprstom pažljivim odmerenim pokretom okretao točkiće. Zavrteo bi ih, a onda slušao kako šušte, dok ne uspore i na kraju stanu. Onda bi ih ponovo zavrteo.

Odjednom se našao na mestu vozača, menjao brzine grčevito stiskajući volan. Gle, i Bogdan je tu pored njega na mestu suvozača u sjajnom crvenom mercedes-bencu W-154 M163, nepobedivom bolidu svetskih prvaka. Aleksandar i Bogdan su jurili oko Kalemgedana, i uskoro će kroz opori miris benzina i nagorelih guma, galamu uzbuđene publike, buku motora i škripu točkova, proći pored tribina na kojima stoje otac i Pavle. Kako će se tek oni iznenaditi kada ih ugledaju? Aleksandar je menjao brzine, a motor je brujao veoma glasno, sve glasnije. Aleksandar se okretao, nešto nije u redu, pustio je volan, motor je hučao veoma glasno. Bogdan se uhvatio za glavu. Nešto nije u redu! Bolidi su jurili pored njih na sve strane, stotine bolida, stotine motora. I Aleksandar se uhvati za glavu.

– Aleksandre? – čuo je Selmin glas. Stajala je pored njega sa Pepijem u ruci. Aleksandar se uspravi na krevetu. „Da li sanjam“, mislio je, „otkud ovi motori?“ Prišli su polako prozoru. Nešto se čuje. Otvorio je polako prozor i razgrnuo zavesu. Buka motora je bila razgovetna i još glasnija. Nebom su se rojili avioni, kao gusta jata crnih ptica širom raširenih krila. Celo nebo je bilo pokriveno njihovim siluetama. Selma je pokrila uši rukama. Onda su se začule sirene.
– Aleksandre? – zacvilila je Selma u strahu.

Kada je prva bomba eksplodirala u plamenom prasku, osetili su kako se cela kuća zatresla, i ustuknuli jedan korak nazad u sobu širom razgoračenih očiju. Majka je već bila iza njih, grabila ih za ruke i vukla unutra:
– Brzo, idemo u sklonište!
– Šta je ovo, majko?
– Nemci. Počeo je rat.

”Rat je zlo koje u čoveku probudi životinju” – učinilo se Aleksandru da čuje glas strica Julija

Okupacija

Nakon što su nemački bombarderi 4. vazdušne flote pod komandom generala Aleksandra Lera istresli 440 tona svog smrtonosnog tereta nad gradom, Beograd je danima bio pokriven oblakom peska i prašine kroz koju su se nazirale ruševine, razvaljeni zidovi, popucale fasade i stakla, a po ulicama su ležale grede, crepovi, novine, saksije sa cvećem i cigle. Tupi odjek poslednje eksplozije kao da je još uvek ječao ulicama, a sva slova i reči 350.000 knjiga Narodne biblioteke još su padale po gradu pomešane sa pepelom i jaucima ranjenika zatrpanih pod Vaznesenjskom crkvom, rikom belih medveda, lavova, jelena i kraljevskih ždralova koji su izdisali u ruinama Beogradskog zoološkog vrta podno Kalemegdanske terase, nošeni u kovitlacu sve do Dobračine 18, gde je iza prozora sa naprslim staklom stajao Aleksandar i nemo posmatrao svoju ulicu.

***

Od kako su prve nemačke jedinice ušle u Beograd 12. aprila, nemački vojnici i folksdojčeri iz Zemuna i Beograda su počeli sa pljačkama imovine građana Beograda, a naročito jevrejskih radnji i stanova.

U narednim danima obrazovana je vojnookupaciona uprava sa razgranatim represivnim aparatom u kojem su glavnu ulogu imale Operativna grupa i Oparativna komanda policije kojima rukovode SS pukovnik Vilhelm Fuks i SS major Karl Kraus. Centralno mesto je imao zloglasni četvrti odsek policijske službe – Gestapo, u kojem je odmah formirano odeljenje za Jevreje “Judenreferat” na čijem čelu je SS poručnik Fric Štrake.

Svo to Aleksandar nije znao. Ali je čuo kada su otac i majka 16. aprila na glas čitali proglas šefa Operativne grupe policije kojim se Jevrejima pod pretnjom smrti naređuje da se 19. aprila jave u Požarnu komandu na Tašmajdanu. Time je počelo registrovanje i obeležavanje Jevreja žutim trakama oko rukava.

Već 20. aprila otac je otpušten iz službe, i umesto na posao, od tog dana morao je da ide na prisilni rad sa drugim Jevrejima. U prvo vreme su raščišćavali grad od posledica bombardovanja i izvlačili mrtve ispod ruševina, a kasnije su na železničkoj stanici i u pristaništu na Savi radili na utovaru zaplenjenog oružja i opreme jugoslovenske vojske, namirnica iz opljačkanih magacina hrane, opreme iz opljačkanih fabrika, opljačkane robe iz jevrejskih i srpskih radnji. Osim toga, radili su i na drugim teškim poslovima čiji osnovni cilj je bio poniženje Jevreja, a nisu bile pošteđene ni jevrejske žene.
Jedna za drugom stizale su antijevrejske uredbe, objavljivane u novinama i na plakatima polepljenim po ulicama grada: svi Jevreji u Beogradu mogu kupovati robu na pijaci i u prodavnicama samo posle 10.30 časova; Jevreji mogu na javnim česmama da se snabdeju vodom tek posle ostalih građana; zabranjuje se svim trgovcima da ispod ruke prodaju robu Jevrejima pod pretnjom novčane kazne, zatvora ili slanja u koncentracioni logor; Jevreji ne smeju posedovati foto-aparate; Jevreji ne smeju posedovati frižidere; Jevreji ne smeju da koriste telefone; Jevreji ne smeju posedovati radio aparate; Jevrejima je zabranjeno da se voze tramvajima…

Na kraju, 31. maja, sve ove uredbe koje su do tada sporadično stizale, zvanično su objavljene i kodifikovane u Listu uredaba Vojnog zapovednika u Srbiji pod naslovom “Naredbe koje se odnose na Jevreje i Cigane”, a postavljeni su i komesari koji će ”upravljati” jevrejskim preduzećima i radnjama.

Krajem aprila formiran je i Savet komesara pod upravom Milana Aćimovića koji je bio i na čelu Ministarstva unutrašnjih poslova. Njegovom naredbom obrazovana je Uprava grada Beograd na čelu sa Dragim Jovanovićem kao glavna srpska upravna i policijska vlast u Beogradu. Njen najvažniji policijski organ je bilo Odeljenje specijalne policije čiji je sedmi odsek, ”Odsek za Jevreje i Cigane”, na čelu sa policijskim komesarom Jovanom Nikolićem, bio zadužen za sprovođenje mera protiv Jevreja i Roma. Osim toga, formirana je i Komanda žandarmerije, pod kojom je tada bilo oko 3000 srpskih žandarma.

– Izdajnici – sa gnušanjem je komentarisao otac dok mu je majka pomagala da skine prašnjavi kaput nakon celodnevnog prinudnog rada. – Uh, polako – s bolnom grimasom se izvijao otac i polako izvlačio ruku iz rukava. Onda se sručio na stolicu uz trpezarijski sto od orahovog drveta, pognuo glavu i umorno duboko disao dok je trpezariju ispunio miris znoja i prašine – To su sve sami izdajnici, ološ i nemačke sluge!

Od maja, a naročito od juna, u Beograd su stigle mase srpskih izbeglica iz drugih krajeva Jugoslavije, uglavnom iz ustaške Nezavisne Države Hrvatske, donoseći vesti o užasnim progonima i pokoljima.
U toku leta gradom su osvanule parole po zidovima: ”Dole okupator”, ”Smrt fašizmu, sloboda narodu”, ”Živela borba naroda”, ”Srbija se umiriti ne može”, ”Živeo savez sa Rusijom”. Šaputalo se o pokretu otpora. Stizale su vesti o paljenju okupatorske i izdajničke štampe, sečenju telefonskih kablova, sabotažama na prugama, a kasnije i o paljenju okupatorskih automobila i kamiona, paljenju nemačkih vojnih garaža, te o napadima na žandare i nemačke vojnike. Pale su i prve žrtve među okupatorima.

Novine su pisale da su sve to ”nedela komunista i Jevreja”. Ubrzo su počela masovna streljanja za odmazdu.

SS general Harald Turner, načelnik Vojne uprave Srbije, oblasnim i sreskim vojnim komandama po Srbiji je naložio da kao taoce za odmazde treba prvenstveno uzimati Jevreje.

Par meseci kasnije Nemci će i zvanično objaviti naredbu da će za svakog ubijenog nemačkog vojnika streljati 100, a za ranjenog 50 talaca.

Posle napada nacističke Nemačke na Sovjetski Savez 22. juna 1941. godine počeo je talas masovnog hapšenja komunista i njihovih simpatizera za koje je početkom jula formiran koncentracioni logor na Banjici. U logor su ubrzo internirani i drugi protivnici okupacionog i kvislinškog režima, a od sredine septembra i jevrejski muškarci. Logoraši u Banjici su tada bili glavni izvor talaca za masovna streljanja.

Novine su stalno objavljivale vesti: ”Streljano toliko i toliko komunista i Jevreja za odmazdu”. Represije prema stanovništvu Beograda su se pojačavale. Policijski čas je produžen, a za Jevreje je počinjao još ranije nego za ostalo građanstvo.

U nedelju 17. avgusta Nemci streljaju, a zatim vešaju petoricu srpskih partizana i antifašista na električne stubove na Terazijama, a istog dana folksdojčerske organizacije Beograda i Zemuna organizuju veliku paradu i marširaju preko Terazija kroz grad.

Krajem avgusta, u Topovskim šupama u predgrađu Beograda formiran je logor za jevrejske muškarce. Prvi zatvorenici su bili Jevreji iz Banata, a zatim i iz Beograda. Početkom oktobra logor Topovske šupe će preuzeti ulogu glavnog rezervoara talaca za masovna streljanja. Krajem istog meseca, uz Jevreje, nacisti zatvaraju i romske muškarce iz Beograda i okoline.

***

Beograd kao da se izobličio od bola, stenjao je pod okupatorskom čizmom čiji je okrutni i strašni topot odjekivao gradom, nošen u kovitlacu sve do Dobračine 18, gde je iza prozora sa naprslim staklom stajao Aleksandar i nemo posmatrao svoju ulicu.

Bekstvo

Tog dana, na zbornom mestu pred zgradom Specijalne policije za Jevreje u ulici Džordža Vašingtona 21 – gde su morali da se jave svakog jutra – Rihard i Pavle su raspoređeni sa grupom od oko petnaest drugih Jevreja na prinudni rad u pristaništu. Pavlovog oca Julija su već bili poslali sa drugom grupom, ali nisu čuli kuda. Čitav dan, sve do smrkavanja, Rihard i Pavle su tovarili i premeštali džakove i drvene sanduke u pristaništu, a onda umesto da ih puste kućama, naredili su im da se postroje u dva reda i da čekaju. Nisu im dali da sednu, pa su se tako njih petnaestorica, iscrpljeni i prljavi od celodnevnog teškog posla, premeštali s noge na nogu, došaptavali se i nagađali zašto ih ne puštaju.

Namerno nas drže na Šabat! – reče neko.
– Pre desetak dana streljaše pedeset ljudi u Beogradu zbog ubistva nemačkog vojnika. Da nije opet tako nešto, kuku nama? – začu se pozadi.
– Gospode Bože! – uzdrhta neki drugi glas.

Oko grupe je nervozno gore dole šetkao brkati žandar, mrmljao, psovao i proklinjao ”kud baš njegova smena” i ”prokleti Čivuti”. Dvojica nemačkih vojnika su stajali malo dalje naslonjeni na zid zgrade, pušili i razgovarali. Jedan se glasno nasmejao. Negde iz susednog dvorišta čuo se lavež psa.
Rihard je stajao poguren, spuštenih ramena, trom i umoran. Pavle je pokušao da ga drži ispod miške, ali Rihard je odmahnuo rukom i samo rekao: “Pusti”. Namestio je kapu, duboko uzdahnuo i ispravio se. Pavle je ipak stao blizu, spreman da ga pridrži ako posrne.

– Šta čekamo? – pitao je Pavle – počeo je već policijski čas!
– Ko zna? – uzdahnuo je duboko Rihard.

Lagani septembarski vetar je donosio miris reke koji se mešao sa mirisima znoja i prašine upijenih u kose i odela umornih ljudi. Jedan stariji čovek iz postrojene grupe teško je kašljao i stenjao.
– Gospon’ žandar, da li bi pitali Nemce da malo sednemo? Ovom čoveku je loše, stariji je, ne može više da stoji, molim vas? – upita neko.
– Bando komunistička! – izdera se žandar iskolačivši oči dok je brzim pokretom ruke grabio remen puške kao da će da je skine sa ramena – Što ih ti ne pitaš, pametnjakoviću?

Onda je stigao kamion. Parkirao se pored dvojice nemačkih vojnika. Vozač je ostao da sedi za upravljačem i nije gasio motor, a iz kabine je izašao nemački oficir. Dva vojnika su se ispravila u stavu mirno, a oficir im je nešto žustro rekao na nemačkom. Ova dvojica su smesta potrčali ka grupi postrojenih Jevreja i uz viku počeli da ih teraju u kamion. Pavle je pridržavao Riharda koji više nije pokušavao da mu se otme. Pomogao je Rihardu da se popne, a onda pridržao i pogurao još nekoliko starijih ljudi, te na kraju i sam skočio u kamion.

– Sine Pavle, ovo nikako nije dobro – zabrinuto je odmahnuo glavom Rihard – nikada nas pre nisu uveče vozili kamionom.
– Striče, pa šta mislite kuda nas vode? – nervozno je upitao Pavle, dok su dva vojnika gurala ljude na kamionu da se još više zbiju i naprave mesta i za ostale. Tu je bio i brkati žandar. I on je izgledao prilično uplašen, iako je vikao i gurao ljude. Na kraju je jedan od dvojice nemačkih vojnika skočio sa kamiona i zatvorio pregradu. Udario je snažno dlanom u lim i mahnuo vozaču. Krenuli su.

Prošli su pored Požarne komande na Tašmajdanu, a onda preko Slavije dalje prema Karađorđevom parku putem prema Autokomandi. Već se bilo smrklo, policijski čas je počeo, i ulice su bile puste i mračne kao da nikoga na svetu nije bilo osim tog kamiona koji je brundao praznim gradom. Na svako poskakivanje i treskanje kamiona tela su se teturala i sudarala. U buci mašine i sa vetrom u očima, rukama su tražili oslonac hvatajući se jedni za druge. Samo su strah i neizvesnost bubnjali u ušima jače i od motora kamiona i odjekivali sve glasnije sa svakim pređenim kilometrom.

– Sine Pavle – naslonio je Rihard usne na Pavlovo uvo – gledaj da ne stigneš sa nama tamo kuda nas voze.

Pavle je ćutao zagledan u jednu tačku negde iznad Rihardovog ramena. Misli su mu se rojile ubrzano, a čelo mrštilo sve više i više dok su mu se preko lica ritmično smenjivale senke i svetla uličnih lampi. Onda je naglo provukao prste kroz kosu i ostao u tom položaju kao da se drži za onaj svoj čuperak kojem se Aleksandar tako divio.

– Striče…- progovorio je suvo Pavle, boreći se sa vetrom, strahom i teškom odlukom koju je morao brzo da donese. Rihard ga je pogledao duboko u oči, nasmešio mu se nežno i uzeo ga za ruku krišom, u gužvi među stisnutim telima.
– Ne brini za nas – rekao je Rihard i stisnuo mu ruku jače. Pavle ga je gledao nemo još neko vreme, i onda odgovorio stiskom ruke.

Na prvoj sledećoj okuci, kada je kamion malo usporio, Pavle je iznenada gurnuo prvog čoveka do sebe na nemačkog vojnika, jednom rukom za trenutak uhvatio rub kamiona i skočio. Dok je Pavle tako leteo preko ograde kamiona, kao da je na trenutak sve zastalo i ukočilo se. Vreme je stalo, niko nije disao, a motor kamiona kao da je tek mrmljao negde duboko pod vodom, zaglušen i tup. Samo je jedan glas, Rihardov, snažno odjeknu kroz noć:
– Beži, sine, beži, Pavle, srećo moja!

– Halt, halt! – urlao je nemački vojnik dok se dizao sa poda kamiona skidajući pušku sa ramena. Onda je kamion naglo zakočio uz škripu i hropac lima i metala i svi su se još jednom zateturali i popadali. Čulo se kako se otvaraju vrata kabine i kako oficir nešto viče na nemačkom. Onda su se začula dva pucnja iz pištolja, pa onda još jedan pucanj iz puške nemačkog vajnika sa kamiona. Posle pucnjeva svi su ćutali i osluškivali, i Nemci, i Jevreji, i brkati žandar.

Nekoliko dugačkih sekundi trajala je tišina, a onda su svi jasno čuli kako granje pucketa od trka mladih nogu koje su Pavla hitro, kao vetar, nosile sve dublje i sve dalje u okrilje mraka.

– Uteče momčina! – progovori neko ushićeno, baš kao da su svi pobegli.

Sinagoga

Aleksandar i Selma već nekoliko meseci gotovo nikako nisu izlazili iz kuće. Majka je govorila da je suviše opasno za jevrejsku decu da budu u gradu i sa roditeljima, a pogotovo sami. Ona je, opet, skoro svakog dana išla u logor Topovske šupe na Autokomandi da odnese ocu nešto hrane. Aleksandar i Selma bi tada ostajali kod kuće sami ili bi dolazila strina i provodila nekoliko sati sa njima. Stric Julije se nije vratio kući od onog dana sa prinudnog rada, a u logoru ga Rihard nije našao, tako da nisu znali šta je s njim. Slutili su najgore. Ni o Pavlu nisu imali vesti. Aleksandar je čuo da pominju da je Pavle pobegao ”u šumu”, ali nije razumeo šta to znači. Niko nije hteo da mu objasni, ali je razumeo da je na taj način Pavle nekako nadmudrio Nemce, pa se tome radovao. Strina je bila van sebe od sekiracije. Majka ju je molila da ostane sa njima u stanu, ali je ona uporno odbijala i svako veče išla kući da stigne pre policijskog časa da dočeka Pavla i Julija ako se vrate. Kako je policijski čas za Jevreje počinjao još ranije nego za ostale građane, strina je uvek morala da žuri.
– Onda barem moraš da jedeš sa nama – govorila bi majka, ali bi strina odmahivala rukom da deca treba da jedu, a da je ona već ručala pre nego što je krenula.

Aleksandar nije verovao da je strina ručala, jer je izgledala jako mršavo i bledo. Osim toga, čuo je ranije majku da se požalila kako je do hrane veoma teško doći na crnom tržištu jer je sve skupo, a Jevrejima je zabranjeno da kupuju robu u prodavnicama pre pola jedanaest ujutro, pa u svakako slabo snabdevenim prodavnicama u to vreme više ničeg nije ni bilo da se kupi. Na pijacama su zbog oskudice cene stalno rasle, a tezge bile poluprazne. Ni novaca nije bilo jer otac nije dobio platu još od aprila kada je bio isteran s posla pošto je Jevrejima bilo zabranjeno da rade u javnoj službi. Zato je majka prodala bakin nakit, a kasnije i trpezarijski sto od orahovog drveta, zbog čega se otac ljutio, ali je majka govorila da se od nečega mora živeti. Sada su, umesto oko trpezarijskog stola od orahovog drveta, sedeli oko jednog malog, starog stola obloženog ispucalim suvim furnirom. Taj sto je ranije stajao na međuspratu u haustoru i na njemu su držali saksije sa cvećem. Strina nije imala šta da proda, jer su njih već odavno izbacili iz stana u sinagogi i sve im uzeli. Majka je zato govorila da moramo da se pomažemo i čuvamo, makar mi najbliži

Nakon što bi strina otišla, majka bi sedela u kuhinji, pokrivala lice rukama i plakala. Brinula se za oca i za sve njih. Selma je onda prilazila majci i mazila je po kolenu. Aleksandar bi odlazio u sobu, zavlačio se pod krevet i igrao svojim crvenim autom. Tada bi mislio na Bogdana koga nije video već dugo, jer su Nemci jevrejskoj deci zabranili da idu u škole.

Ni oca više nije bilo, jer je bio zatvoren u logoru Topovske šupe. Mnogo je stvari kojih više nije bilo, mislio je Aleksandar kotrljajući svoj crveni automobil levo-desno pod krevetom.

Tog dana je bila jevrejska Nova godina – Roš-hašana. Ranijih godina su uvek išli u sinagogu i posećivali strica Julija, strinu i Pavla za ovaj dan. Nakon dugog premišljanja, majka je odlučila da, uprkos svemu, treba svi zajedno da odu i posete strinu, da joj se nađu, sad kada je sama i kada joj je najteže.

Aleksandar je strpljivo pustio da ga majka začešlja. Tog dana je želeo da joj učini i pomogne, pa nije protestvovao što je insistirala da bude ”uredan”. Kada su Aleksandar i Selma bili spremni, majka se prvo pogledala u veliko ogledalo u hodniku pred ulaznim vratima, popravila kosu i namestila bluzu oko vrata i preko ramena. Sa police za šešire uzela je dve platnene žute zvezde i zihernadlama ih pričvrstila na leđa i na prednju stranu mantila. Onda je obukla mantil i ćutke zategla žutu traku oko leve nadlaktice. Na traci je bila Davidova zvezda, a iznad i ispod zvezde pisalo je na srpskom ”Jevrejin” i na nemačkom ”Jude”. Otvarajući vrata stana, pogledom je izbegla da se ponovo vidi u ogledalu. Samo je uzela korpicu i ćutke rukom pozvala decu da krenu s njom.

Popeli su se Dobračinom, pa nastavili Ulicom Laze Pačua prema Knez Mihailovoj, držeći se uskih prolaza i prečica sve do Obilićevog venca.Činilo se kao da se čitav grad nadvio nad njima, a oni su postali sićušne figure u mračnom lavirintu. Majka je išla užurbanim koracima gurajući decu ispred sebe. Hodala je uspravno, podignute glave, gledajući pravo ispred sebe, izbegavajući poglede prolaznika.

Na Obilićevom vencu majka je rekla deci da sačekaju i prišla jednoj grupi muškaraca koji su sa par cegera stajali sa strane na trotoaru. Kratko su razgovarali. Majka je iz novčanika izvadila nešto što je jedan od njih brzo zgrabio i stavio sebi u džep, a drugi je majci nešto zamotano u novine gurnuo u korpicu. Vratila se deci i samo kratko objasnila:
– Uzela sam od švercera dve jabuke i malo meda da se sa strinom počastimo za praznik .
Sišli su niz stepenice i ušli u Kosmajsku, baš pred sinagogu.

U dvorištu sinagoge stajali su pijani nemački vojnici i bahato se kreveljili, urlali i smejali se sa nekim ženama crvenih i žarko narandžastih razbarušenih kosa. Neki su držali flaše u rukama i ispijali dugačke gutljaje, pa onda gurali flaše ženama da i one piju ili ih polivali po glavi i po grudima. Odnekud sa nekog radija čula se muzika – jedan duboki ženski glas je pevao na nemačkom. Po dvorištu su bile razbacane drvene klupe iznesene iz sinagoge. Neki oficiri su sedeli na klupama i pušili. Po kamenom popločanom tlu presijavali su se komadi raznobojnog stakla porazbijanih vitraža koji su nekada krasili prozore sinagoge, prazne flaše, opušci i smeće. Kapija i ograda su bili razvaljeni. Sama sinagoga je izgledala jadno, kao pretučena. Davidova zvezda sa vrha zgrade je bila skinuta. Umesto vitraža i stakla na prozorima su bile zakucane daske, kartoni ili su neke debele zavese vijorile napolje. Jedan Nemac u potkošulji je glasno zevao i istezao se na vrhu stepenica pred ulazom u sinagogu.

Sve to je bilo toliko strašno da su Aleksandar, Selma i majka potpuno zanemeli od užasa. Selma bi verovatno zaplakala, ali u tom trenutku ih je primetio ovaj Nemac u potkošulji, i počeo da viče:
– Saujuden! Ihr dreckigen Juden!

Svo troje su potpuno sleđeni od straha samo ukočeno gledali ispred sebe i brzim, skoro trčećim korakom, zamakli za ugao. Svega desetak metara dalje bila je straćara u kojoj je sada stanovala strina. Majka je potpuno bleda u licu jako zakucala na vrata. Nije prestala da kuca sve dok strina nije prvo provirila, a onda širom otvorila vrata.

– Otkud vi? Mila moja deco, Ranka, otkud vi? – iznenadi se strina na trenutak, a onda ih brzo uvuče u stan – Ulazite unutra brzo, ova ulica je puna Nemaca.
Na trenutak su svi zaćutali.
Šana tova – reče majka i pruži joj košaricu.

Rastanak s ocem

Na dan pred Jom Kipur, veliki jevrejski praznik, majka je rekla Aleksandaru da se spremi, jer će i on ići u posetu ocu u logor Topovske šupe. Otac je tražio da ga vidi.
– Ner hahajim-za život, ner hanešama-za dušu. – rekla je glasno dok je palila dve sveće na stolu.
– Majko, sveće su tako male! – začuđeno reče Selma.
– Nema sveća, Selma, moramo da štedimo – uzvratila je majka.
Strina je ostala sa Selmom, a Aleksandar i majka su spakovali parče hleba i crvenog luka za oca i krenuli.

Išli su peške, jer je Jevrejima bilo zabranjeno da se voze tramvajem. Put je potrajao dugo. Majka je nosila žutu zvezdu na kaputu i žutu traku oko ruke. Ćutala je i grabila napred dugačkima koracima, pa je Aleksandar svako malo morao da potrči po par koraka da je stigne. Tako su stigli pred logor Topovske šupe. Zgrade od cigala bivše kasarne Jugoslovenske armije, koje su pre rata služile kao skladište topova i oružja, Nemci su pretvorili u logor za jevrejske i romske muškarce.

Na glavnoj kapiji su bili nemački stražari. Majka je rekla da treba da idu okolo i da će naći oca pozadi pored ograde. Dok su prilazili, Aleksandar je video mnogo ljudi sa druge strane žice. Svi su bili umorni, pocepani i prljavi, nosili su žute zvezde i trake oko ruke. Negde iz logora čula se violina i jedan promukli glas je pevao na romskom jeziku. Kada su bili na samo korak od žice, Aleksandru se učinilo da svi zatvorenici gledaju baš u njega vodenastim i bledim pogledima. Pribio se uz majku i uhvatio je za ruku.

Onda su ugledali oca. Otac je stajao sa druge strane žice naslonjen na betonski stub koji je držao ogradu, sav nakrivljen, slab, prašnjav i siv u licu, sa velikim podočnjacima i upalim očima. Aleksandru je od tog prizora zastao dah i učinilo mu se da se žičana ograda protegla i uzvisila do pola neba.

– Riharde, pa ti goriš u groznici! – zajecala je majka.
– Jesi li upalila sveće, Ranka, erev Jom Kipur je, nisi zaboravila? – kao da se preslišava pitao je otac, i ne čekajući odgovor, iako je majka ponavljala da je upalila sveće i da ne brine, otac se spustio na koleno grčevito stežući žicu jednom rukom, a drugom gužvajući svoju kapu, kao da će iz nje iscediti vodu koja bi mu utoliti nesnosnu žeđ. Gledao je Aleksandra veoma ozbiljno, pravo u oči.

Aleksandar je disao kratkim, ubrzanim uzdisajima. Očeve zenice su treperile u sjaju, a usne se povremeno pomerale, kao da je nešto bez glasa govorio. Onda je otac polako prvukao ruku kroz žicu i pružio Aleksandru svoju kapu.
– Uzmi, sine. Uzmi, Aleksandre. Meni ova kapa neće više trebati.
– Ali, oče… – zamucao je Aleksandar.
– Riharde, šta to govoriš? – zaplaka majka.

– Aleksandre, sine, sećaš se priče o Joni? – naglašavajući svaku reč, mirnim glasom, nastavio je otac – Sećaš se, znam. Pričamo je uvek za Jom Kipur. Daleko na pučini mora jaka oluja je stigla Jonin brod. I Jonu je progutala velika riba. On je živeo tri dana i tri noći u strašnom mraku u utrobi velike ribe i nakon tri dana Bog se smilovao nad njim, i Jona je preživeo.
Onda je otac napravio kratku pauzu, gledajući Aleksandrove oči da bi bio siguran da ga ja sin razumeo.
– I kao što je Jona živeo tri dana i tri noći u strašnom mraku u utrobi velike ribe, i preživeo, i ti ćeš, sine, preživeti ovaj mrak. Moraš da preživiš, moraš da mi obećaš!

Aleksandar je polako pružio ruku, kao omađijan, i spustio dlan na očevu kapu. Osetio je kapu natopljenu očevim znojem i očev kažiprst koji ga je na trenutak grčevito pomilovao po vrhovima prstiju. Onda je otac brzo uvukao ruku nazad iza ograde. Aleksandar je sa ove strane žice ostao sa kapom u ruci, podigao pogled i video da ocu cure suze niz obraze.

– Hajde, krenite da vas ne uhvati policijski čas – ustao je otac, nakašljavši se i žustro brišući lice od suza – Hvala za hranu. Ljubi mi Selmu, Ranka.

***

Rihard je stajao naslonjen na betonski stub koji je držao ogradu oko Topovskih šupa. Osećao je kako ga groznica mori, a snaga mu napušta telo. Kao kroz metalnu paukovu mrežu, gledao je kroz žice kako Ranka i Aleksandar odlaze niz ulicu. Nisu se okretali. Aleksandar je u ruci nosio očevu kapu.
U vrtlogu su se rojile reči i osećanja, sustižući jedne druge, ne dozvoljavajući Rihardu da misli jasno. Nemci su od Beograda učinili Ninivu, grad greha i bezboštva. I našem Beogradu Bog će oprostiti jednog dana kao što se smilovao nad stanovnicima Ninive, to razumem večeras, pred Jom Kipur. Njegova milost će se vratiti, vratiće se. I kao što je Jona živeo tri dana i tri noći u strašnom mraku u utrobi velike ribe, i nakon tri dana Bog se smilovao nad njim, i ti ćeš, sine, preživeti ovaj mrak. Molim Boga da mi oprosti što te neću izvesti na put. Oprosti mi, Bože, taj zavet jer ga ispuniti ne mogu. Neću moći, sine, lo alehem. I ti mi oprosti, oprosti ocu! Baruh šem kevod malhuto leolam, baruh šem kevod malhuto leolam. Nisi više dete, sine moj. Nemamo više vremena da budeš dete! Nisi imao ni Bar micvu, ali danas ti je Bar micva. Ovo ti je bila Bar micva.

– Riharde, imaš li nešto hrane? – tiho progovori jedan od logoraša.
– Imam, Mošo, evo podeli. – pruži mu Rihard zavežljaj.

Gledao je niz ulicu, još samo par koraka je ostalo dok Aleksandar i Ranka ne zamaknu. Video je kako Aleksandar sa dve ruke podiže i stavlja očevu kapu na glavu. Tako nestadoše iza ugla.

Rihard tihim glasom zapeva Kol nidre.

Odlazak na Sajmište

U jednoj fioci kuhinjskog kredenca stajalo je mnoštvo raznih ključeva. Aleksandru je ta fioka uvek bila uzbudljiva, posebno zato što niko nije bio baš sasvim siguran od čega su svi ti ključevi. ”To se tako nakupi kroz život”, rekao bi otac, ali Aleksandar nije mogao da razume odakle bi se ključevi sami od sebe nakupili. Očigledno su negde postojale odgovarajuće brave! Ponekad bi otvorio fioku i gledao ključeve: dugačke i kratke, izvijene, elegantne, teške sa debelim drškama – možda za neke visoke gvozdene kapije ili velika dvokrilna izrezbarena vrata? Ili uske i malene ključeve od nekih podrumskih katanaca ili kutijica od ružinog drveta obloženih sedefom u kojima bi bake čuvale nakit i stara pisma. Od kako je Jevrejima bilo zabranjeno da idu u školu, Aleksandar je vreme provodio uglavnom čitajući knjige, igrajući se svojim crvenim autom ili razgledajući ključeve u fioci u kuhinji, maštajući koje sve tajanstvene i magične brave oni otvaraju.

Dan ranije žandari su doneli naredbu da se “svi Jevreji registrovani u Beogradu imaju prijaviti 8. decembra u dvorištu Specijalne policije za Jevreje u Ulici Đorđa Vašingtona 21“.

“Svaki može poneti samo onoliko prtljaga koliko mogu sami nositi. Kod prijavljivanja ima da se predaju ključevi od stana privezani sa napisom svog imena i ulice stanovanja. Stan ima kod odlaska da se zaključa. Treba poneti prekrivač, pribor za jelo i hrane za jedan dan. Ko ne dođe biće najstrože kažnjen.”

Svi Jevreji će biti poslani u logor.

Strina je tog jutra stigla rano. Donela je sa sobom jedan platneni kofer i teglu pekmeza od šljiva. Majka je rekla da neće ni da je pita odakle joj pekmez i koliko je za to platila. Aleksandar i Selma su po majčinim uputstvima pripremili toplu odeću, naročito vunene čarape, jer majka ih je naučila da zima ide od nogu. Majka je nervozno hodala po stanu gore-dole i proveravala da li sve ostavlja čisto i uredno. Onda je počela da prebira po ključevima iz Aleksandrove omiljene fioke.
– Gospode, šta da radimo sa ključevima? – upitala je glasno.
– Zašto, majko?- upitao je Aleksandar – Šta treba da se radi sa ključevima?
– Moramo sve uredno da predamo Nemcima i da obeležimo ključeve!
– Ali, Ranka – ubaci se strina – samo treba ostaviti ključeve od stana!
– Da, ali šta ako neko dođe i vidi sav ovaj nered i ne zna od čega su svi ovi ključevi? – i dalje je bila uporna majka.
Onda je zatvorila ladicu i izvadila parče papira i olovku.
– Dobračina… Dobračina… – ponavljala je majka – Gospode, koji nam je broj kuće? – uzviknu na kraju.
– Osamnaest, majko. – reče Aleksandar.
– Osamnaest – ponovi majka i upisa na papir.
– Porodica Fre-lih. Frelih. – ponovi majka – Vidi li se dobro, može li se pročitati? Bože, ružno sam napisala!
– Ama, dobro je – umirivala je strina.
– A šta ćemo sa ključevima u fioci? – upita majka.
– Napiši na ceduljče samo ”razni ključevi” i ostavi u fioci – predloži strina.
– Tako ću i uraditi! – reče majka i zapisa ”razni ključevi”, pa se pridiže da pogleda upisane reči sa visine kao slikar koji proverava proporcije portreta. Saže se još jednom i dopisa: ”Nakupljeni kroz život”.
– To će razumeti – reče i ostavi ceduljče u fioku.

Onda je majka otišla do ulaznih vrata, izvukla ključ iz brave, donela ga na sto u kuhinji i parčetom kanapa povezala papir sa adresom i imenom. Stajala je tako jedan dugački trenutak držeći ključ između palca i kažiprsta visoko iznad stola, posmatrajući reči: ”Porodica Frelih, Dobračina 18” koje su se tresle, skakutale i drhtale viseći na konopčiću. Kada se papirić smirio, majka je uzdahnula:
– Eto… sada smo spremni.

Vazduh na ulici je mirisao na košavu i čađ iz dimnjaka. Bilo je veoma hladno. Decembar ume da bude tako hladan u Beogradu. Stric Julije je jednom rekao da košava duva čak iz Ukrajine i da miriše na štetlove, ali Aleksandar nije umeo da prepozna kako mirišu štetlovi. Krenuli su desno do ugla Dobračine sa Gospodar Jevremovom, pa kroz Gospodar Jevremovu do Francuske i dalje prema Džordža Vašingtona. Majka, strina i Selma su bile umotane u debele šalove oko glava, a Aleksandar je imao očevu kapu da ga greje. Selma je u ruci držala medu Pepija, a Aleksandar je svoj crveni auto nabio u džep kaputa. Posle par koraka shvatio je da je auto okrenut naglavačke, pa ga je okrenuo da prednjom stranom viri iz džepa – da i on vidi kuda idu.

Majka i strina su nosile po kofer. Bili su teški i po tom vetru nije bilo lako nositi ih. Ali, Aleksandru se činilo da su se majka i strina pogrbile više od tereta žutih zvezda prišivenih na leđa i prednju stranu kaputa nego od težine kofera, a da im je žuta traka oko rukava crpila snagu iz ruku, pa su im i koferi bili još teži.

Dok su koračali, sretali su nove i nove grupe sa koferima i žutim zvezdama, uglavnom samo žene i decu. Postepeno se stvarala kolona koja je nemo koračala. Umesto da mu bude lakše u većoj grupi, Aleksandru se učinilo da su još bespomoćniji i usamljeniji u toj bezličnoj koloni žutih zvezda. Posmatrao je okolne kuće. Nikoga nije bilo na prozorima. Naišao bi poneki prolaznik, ali bi ubrzao skretao iza prvog ugla, kao da žuri da se skloni što pre i što dalje od kolone koja je svakim korakom rasla i bivala veća, šira i duža. Kako će biti u logoru, pitao se Aleksandar sa zebnjom. Da li će biti kao u Topovskim šupama? Pred očima mu je bio otac, siv, uplakan i upalih očiju.

Pred zgradom Specijalne policije za Jevreje u Ulici Džordža Vašingtona 21 skupila se velika gomila ljudi. Kao da je opšta seoba sveta! Aleksandar nikada nije video toliko ljudi, svakako ne toliko Jevreja na jednom mestu. Nemački vojnici su komandovali pred ulazom, delili gomilu u redove i pozivali male grupe s vremena na vreme da uđu. S druge strane, oni koji su već bili završili registraciju u policiji, upućivani su na drugu stranu ulice odakle su ih nemački stražari sprovodili ka logoru kamionima, zaprežnim kolima, i peške. Kroz gomilu su se probijali ljudi, gurali i dozivali: „Koen, Koen!”, ”Altaras, ima li tu neko od Altarasa?”, ”Kalderoni, gde ste Kalderoni?”. Neki su vikali tražeći rođake, ne bi li se držali zajedno dalje na putu. A neki nisu bili Jevreji, videlo se jer nisu nosili žute zvezde, nego su došli da se pozdrave sa jevrejskim prijateljima i rođacima.

Tako je dozivajući ”Hercog, Hercog” na Frelihe nabasala teta Zora. Teta Zora im je bila neki rod, Aleksandar nije baš znao tačno preko koje rodbinske veze. Jednom ranije, kada su je sreli na ulici, Aleksandar je pitao majku kako to da teta Zora ne nosi žutu zvezdu, a majka je objasnila da je teta Zorin otac Jevrejin, a majka Srpkinja, i pošto je teta Zora udata za Srbina, ona za Nemce nije bila Jevrejka. Sve je to bilo dosta zbunjujuće i teško razumljivo za Aleksandra, jer se jasno sećao da je teta Zoru nekada viđao u sinagogi. Očigledno je postojao neko, valjda neki nemački službenik, koji po nekakvom svom nelogičnom i proizvoljnom sudu određuje ko jeste, a ko nije Jevrejin. Teta Zora je u gomili tražila rodbinu svog oca. Ali, Aleksandar se setio jedne druge stvari: teta Zora je stanovala u istom ulazu kao i Bogdan!
– Jeste li videli moje? – pitala je zadihano teta Zora.
– Nismo, Zoro, ali tu su negde, sigurno. – odgovorila je majka.
– Teta Zoro, teta Zoro – povukao ju je za rukav Aleksandar – znate mog drugara Bogdana Živkovića? Vaše komšije Živkoviće? Javite im molim vas da smo poslani u logor!
– Hoću, srce moje! – odgovori teta Zora, sagnu se brzo i poljubi Aleksandra glasno u čelo, Selmu u obraz, te se izgubi u gomili: ”Hercog, Hercog, da li je neko video Hercoge?”

***

Par sati kasnije majka, strina, Selma i Aleksandar su u koloni Jevreja prilazili srušenom mostu kralja Aleksandra. Pored porušenih stubova bio je izgrađen novi, pontonski most preko Save.

– Vode nas na Sajam! – govorio je neko u koloni, – To je sada logor za Jevreje.
Aleksandar se čudio kako je Sajam mogao biti logor, jer otac je još davno rekao da je to ”kapija kroz koju naš Beograd ulazi u Evropu”. Ali, ništa više nije bilo začuđujuće, a ”rat je zlo koje u čoveku probudi životinju”, rekao je stric Julije. Valjda su zato ovi nemački vojnici, koji su sprovodili kolonu, bivali sve nervozniji i grublji kako je dan odmicao.

Već je bilo poslepodne. Ceo dan je bilo tmurno i povremeno kišno, a sada se kiša pretvorila u prvi sneg koji je pod mnogim nogama škripao i tako izgažen pretvarao u lapavicu i blato. Aleksandar je oko sebe osećao mirise kaputa izvađenih iz ormara punih naftalina i lavande. Ljudi su glasno disali od umora, a dah im se pretvarao u paru koja se dizala iznad cele kolone prema decembarskom nebu koje se već mrštilo u gustom sivilu i polumraku. Gavranovi su graktali kružeći iznad Save i oko porušenih stubova mosta.

– Aleksandre! Aleksandre! – začuo se glas. Aleksandar je podigao glavu. Na trenutak nije mogao ništa da vidi od vijorenja kaputa i šalova, rukava, čizama i kofera koji su promicali u koloni. A onda je ugledao Bogdana kako stoji svega nekoliko metara dalje sa strane.
– Bogdane! – uskliknuo je Aleksandar iščupavši se iz reke ljudi i potrčao prema svom drugaru. Zgrabili su jedan drugog za ruke i na trenutak se nemo gledali. Obojici dečaka srce je lupalo kao da će eksplodirati.
– Došao si! – rekao je ponosno Aleksandar uz veliki osmeh preko celog dečačkog lica. Jedan nemački vojnik je počeo besno da viče na dečake. U to je i majka zavrištala iz kolone: ”Aleksandre!”.
– Nemoj me zaboraviti! – reče Aleksandar i otrgnu svoje ruke iz Bogdanovih, pa potrča nazad u kolonu putem majčinog glasa.

Aleksandar se još par puta okretao i poskakivao da bolje vidi. Bogdan je i dalje stajao na istom mestu nepomičan. A onda, odguran ravnomernim i nemim koracima ljudi preko pontonskog mosta, više nije mogao da ga vidi.

***

Kucanje na vratima prekinulo je tišinu. Kada je Bogdanov otac otvorio, na vratima je stajala komšinica Zora. Samo je svratila da prenese poruku da su Frelihovi zajedno sa drugim Jevrejima poslani u logor i da su upravo u koloni koja se kreće prema Sajmištu. Bogdan nije oklevao ni časa, skočio je i počeo da oblači kaput.
– Kuda si ti krenuo? – ozbiljnim glasom reče otac.
– Oče, ja moram da se pozdravim sa Aleksandrom! – zastao je Bogdan sa rukom uvučenom u pola rukava – Molim te!

Otac je zaustio da nešto kaže, ali Bogdanov pogled ga je na trenutak zbunio, jer pred njim nije bio mali dečak, već ozbiljan, odrastao čovek. Odjednom ga je sve to podsetilo na jednu drugu situaciju, kada je on bio mladi vojnik srpske vojske u Prvom svetskom ratu, i na jednog ratnog druga koga ranjenog nije mogao da ostavi. Setio se kako je i on sam tako jednom naučio da u životu postoji samo par važnih trenutaka i par odlučujućih izbora koji će za ceo život odrediti da li smo ljudi ili neljudi. „Možda je ovo jedan od tih trenutaka za tebe? Razumem, sine, onda moraš da ideš“, mislio je u sebi. Onda je progovorio:
– Dobro, Bogdane. Idi. Samo se čuvaj.

Bogdan je trčao i gubio dah, posrtao i dizao se, hvatao prečice i preskakao ograde. Ovaj kraj su on i Aleksandar svakako poznavali kao svoj džep. Stigao je pred stubove porušenog Savskog mosta u trenutku kada je beskrajna siva kolona ljudi klizila po snegu niže prema pontonskom mostu i dalje na drugu stranu reke. Samo su žute zvezde i trake sijale kao da je zvezdana noć. Stajao je tako i užurbano gledao duž kolone, poskakujući da vidi bolje ove koji su koračali dalje od njega. Onda je ugledao dobro mu znanu kapu gospodina Freliha – i to na Aleksandrovoj glavi.

– Aleksandre! Aleksandre! – povikao je iz sve snage.
– Bogdane! – čuo je Aleksandrov glas dok se ovaj izvlačio iz kolone i trčao prema njemu. Kada se Aleksandar približio, Bogdan ga je čvrsto zgrabio za ruke. Želeo je svašta da mu kaže, ali nije pronalazio reči.
– Došao si! – rekao je Aleksandar očiju punih radosti.
Onda je nemački vojnik počeo da galami na njih.
– Nemoj me zaboraviti! – otrgnuo se Aleksandar i otrčao nazad u kolonu.

Bogdan je pratio Aleksandrovu kapu još neko vreme u koloni, a onda negde na polovini pontonskog mosta više nije mogao da je vidi. Stajao je tu, ni sam ne zna koliko dugo. Samo su još blatnjave stope u snegu svedočile da je tuda prošlo čitavo more ljudi i da sve ovo nije sanjao. Gledao je preko reke nesposoban da se pomeri, a na ramena mu se spustila neka nepregledna i strašna tišina. Tek tada je primetio da mu je u onih par trenutaka, kada su se držali za ruke, Aleksandar u dlan gurnuo svoj crveni automobil.

Dušegupka

Gusti mrak je ispunjavao vlažan i memljiv vazduh paviljona u Jevrejskom logoru na Sajmištu. Aleksandar je bio veoma umoran, ali je već noćima, umesto da spava, slušao kašalj logoraša kao neki bolesni orkestar koji izvodi komplikovanu simfoniju, praćen jednoličnim klopotanjem kiše po krovu i odjecima kapljica koje su se otkidale iz bušne tavanice da bi prštale po baricama na sve strane po paviljonu. Od kako mu se košava te logoraške zime uvukla u dečje krhke kosti, više nikako nije mogao da se ugreje. Činilo mu se da mu negde u leđima visi četiri-pet ledenica okačenih ispod ramena i plećaka i da mu svojim oštrim ledenim vrhovima probijaju pluća. Otud, valjda, mislio je Aleksandar, i ja noću kašljem u tom orkestru. Navlačio je očevu kapu čvršće preko ušiju i lica ne bi li osetio miris očeve kose i u njemu sakriven možda zaspao.

Aleksandar je brinuo za Selmu, majku i strinu. Na kraju krajeva, obećao je ocu da će ih sve paziti.

Majka je govorila da je glad paviljone punila nervozom i besom, dok se razum topio kao mršava sveća na vetru. Selma je bila toliko slaba i mršava da je majka strahovala da će joj svakog časa pred očima jednostavno presvisnuti od iscrpljenosti. Tu je bila i strina. Majka za strinu govorila da je jadnica jedva pri zdravom razumu. Razgovarala bi ponekad glasno sa stricem Julijem i Pavlom kao da su oni tu, a majka bi je onda grlila i stiskala na grudi ponavljajući: ”Još malo, još malo, bezrat ašem!”

I Aleksandar je ponavljao u sebi: „Još malo, još samo jedan dan!“ Čvrsto je verovao kako će doći red i na njih, prebaciće ih u taj neki drugi, radni logor u Rumuniji ili Poljskoj, nije baš tačno znao gde, samo da odu odavde iz ovog užasa i smrada. Aleksandar nikada ranije nije video mrtve ljude, ali u logoru ih je viđao svakodnevno: poređana telesa u kupatilu u Turskom paviljonu, mrtvaci koje su iznosili iz bolnice u Spasićevom paviljonu, pa dalje preko zaleđene Save da ih sahrane na Jevrejskom groblju, ili ovi što su ih Nemci streljali pred svima, između paviljona 3 i 4. Zato, od kada su im rekli da će logor da isprazne i sve da ih presele, Aleksandar je ponavljao: „Još malo, još jedan dan. Svakog dana odvoze ljude u taj novi logor, i nas će uskoro!“ Već danima je gledao iz daljine kako se grupe logoraša ukrcavaju u taj sivi autobus bez prozora, u stvari je više ličio na kamion. Onda bi polako kretali putem pontonskog mosta na Savi, a za njima se gegao drugi kamion natovaren stvarima logoraša koje su odvozili. Gde li ih odvoze? Kako li izgleda to drugo mesto? Govorilo se da su tamo već ranije prebačeni jevrejski muškarci iz drugih logora. Možda će otac biti tamo i čekati ih? Možda je stric Julije tamo već od ranije? Samo Pavle nije, Pavle je ”u šumi”.

Aleksandar je podigao glavu, skinuo očevu kapu sa lica i oslonio se na laktove. Pored njega je ležala majka, obgrlivši Selmu, a sa druge strane, Selmu je grlila strina. Tako su je grejale svojim telima. U mraku nije mogao da ih vidi, ali ih je osećao, zajedno sa ostalih nekoliko hiljada tela logoraša zbijenih po podu paviljona. Onda je opet legao i navukao kapu na lice.

Aleksandar je od ranije znao ovaj prostor, ali je za vreme Sajma automobila sve izgledao mnogo drugačije. Tada su se ovde presijavali hromirani delovi najnovijih modela automobila, a svetlost reflektora se ogledala na njihovim sjajnim karoserijama. Zabavljala ga je pomisao da je njihov ležaj sada na istom mestu gde je bio parkiran onaj novi Mercedes-Benc koga je sa divljenjem razgledao pre gotovo tačno dve godine.

Stavio je dlanove na lice i njima pritiskao očevu kapu preko očiju, usta i čela kao da se umiva.

Po zidovima paviljona su odjednom sinula neonska slova: „Steyr-Daimler-Puch“, „Buick“, „Saurer“, „Cadilac“, Tivar, Hotel Moskva, „Mercedes“… Otac je razgovarao sa gospodinom Demajom, a Aleksandar pružao ruku preko konopca da oseti hladni metal šasije automobila. Negde pozadi Pavlov glas je govorio da su nemački automobili najbolji. Aleksandar se okrenuo, ali iza njega nije bio Pavle, već veliki plavi autobus koji se polako pomerao, prilazeći Aleksandru sasvim lagano sve bliže i bliže. Aleksandar se protezao na prste da bolje vidi kroz prednje staklo, ali umesto vozača i putnika, autobus je do tavanice bio pun vode koja je curila u tankim mlazovima kroz obode vrata i prozora, pršteći po baricama na sve strane po paviljonu. ”Aleksandre, Aleksandre”, čuo je Bogdana kako ga doziva. Na trenutak nije mogao ništa da vidi od vijorenja kaputa i šalova, rukava, čizama i kofera koji su promicali u koloni. A onda je ugledao Bogdana kako stoji svega nekoliko metara dalje sa strane. Aleksandar se iščupao iz reke ljudi i potrčao prema svom drugaru. ”Brzo, idemo”, vikao je Bogdan pokazujući pored sebe sjajni crveni mercedes-benc W-154 M163, nepobedivi bolid svetskih prvaka. Aleksandar je menjao brzine grčevito stiskajući volan. Bogdan je tik uz njega na mestu suvozača! Obojica imaju kožne vozačke kape što pokrivaju cela lica, ostavljajući samo prostor iznad nosa i oko očiju za okrugle vozačke naočare. Aleksandrova vozačka kapa je mirisala na očevu kosu. Jurili su oko Kalemgedana i uskoro će kroz galamu uzbuđene publike, buku motora i škripu točkova, proći pored tribina na kojima stoje otac i Pavle. Kako će se tek oni iznenaditi kada ih ugledaju?

***

Tog jutra u logor je ušetao onaj nemački oficir koji je deci logorašima delio bombone. Aleksandar ga je već viđao u nekoliko navrata proteklih dana. Ovog puta i Aleksandar mu je prišao ne bi li dobio jednu bombonu za Selmu. Skinuo je kapu i stao pred Nemca.

– Wie heißt Du, mein Junge? Komm, nimm Dir einen Bonbon! – rekao je Aleksandru blagim glasom Nemac i pružio mu na dlanu slatkiš umotan u sjajni, srebrni papir. Aleksandar ga je brzim pokretom uzeo, a Nemac mu se nasmejao i pomilovao ga po glavi razbarušivši mu kosu. Dok se vraćao ka paviljonu, Aleksandar je pomislio da li mu sada možda pramen pada na čelo onako kao što je Pavlu padao? Ali nije imao ogledalce da proveri.

Onda je video da ga majka uzbuđeno zove:
– Pakujemo se! Idemo! Danas ide naša grupa, hvala Bogu! – vikala je uzbuđeno – Naloženo je da ponesemo samo vredne stvari, a ostalo da upakujemo u paket i napišemo naše ime, pa će nam to doneti posebno. Mada, nemamo više nikakvih vrednih stvari… – govorila je majka, kao za sebe.

Nedugo zatim stajali su na izlazu iz logora. Preko Save je blistao Beograd, lep i nem. Kao i ranijih dana, ispred grupe od oko 80 logoraša stajala su parkirana dva vozila. Bio je tu jedan obični kamion pred koji su logoraši ostavljali svoj prtljag, a grupa nemačkih vojnika ga je utovarivala. A drugi, sivi kamion, koji je ličio na autobus samo što nije imao prozore, čekao je putnike. Aleksandar ga je razgledao. Marka ”Zaurer”. Sećao se dobro jednog sličnog na Sajmu automobila, ali ovakav model, bez prozora, nije ranije video.

Tada se pojavio onaj Nemac što deli bombone i otvorio širom vrata sivog vozila:
– Auf geht’s, steigt ein, wir fahren los! – pozvao ih je da uđu blagim glasom uz isti osmeh s kojim je deci delio bombone.

Dvoje po dvoje logoraši su ulazili i sedali na drvene klupe. Majka je ušla noseći Selmu u naručju, pa strina i onda Aleksandar. Seli su zbijeni jedni uz druge. Žamor je ispunjavao limenu unutrašnjost vozila. Kada su se vrata uz tresak zatvorila, putnici su shvatili da sa njima na put kreće i onaj isti vlažni i memljivi mrak iz paviljona u Jevrejskom logoru. Uz gusti mrak se u vozilo uvukla i tišina. A sa tišinom i strah.

Dok su se u potpunom mraku ljuljali u huktanju i poskakivanju, Aleksandar je čvršće nabio očevu kapu na lice i udahnuo duboko tražeći trag očevog mirisa. Jedan trenutak je razmišljao, a onda skinuo kapu sa lica i progovorio glasno:
– Ne boj se, majko. Kao što je Jona živeo tri dana i tri noći u strašnom mraku u utrobi velike ribe i nakon tri dana Bog se smilovao nad njim, i mi ćemo preživeti ovaj mrak.

Novi Beograd

Prošlo je već skoro trinaest godina od kada je 20. oktobra 1944. godine Pavle ponosno umarširao u Beograd kao borac Dvadeset prve udarne srpske divizije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Još uvek se jasno sećao kako je drhtao i borio se da zadrži suze dok je koračao slobodnim Beogradom, istovremeno pijan od oduševljenja i obuzet neizmernim strahom, jer je znao da je sa oslobođenjem došao čas kada će morati da se suoči sa svojim najgorim strepnjama: Da li je iko od njegovih najmilijih preživeo?

Nedugo zatim obišao je dobro poznate ulice i kucao na vrata svog stana i stanova svojih rođaka. Nešto je čuo od komšija, nešto od drugih svedoka, nešto od retkih preživelih Jevreja i tako saznao ono što je već odavno slutio: Njegov otac Julije i stric Rihard su streljani u Jabuci kod Pančeva, a ostali su završili na Sajmištu, u strašnoj dušegupci. Pavle je bio taj koji je Državnoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača prijavio smrt dvanaest članova svoje šire familije, jer nije bilo nikog drugog ko je mogao to da učini za njih.

Preživeti rat nije bilo lako, ali Pavlu je i mir bio težak. Trudio se da pronađe smisao u ogromnoj pustoši koju je tolika smrt ostavila u njegovoj duši. Zašto svi oni, zašto ne ja? Gde je pravda? Gde je bio Bog? Kako svi ovi ljudi oko mene hodaju, dišu i žive, kako to da svi zajedno ne vrištimo od užasa pred ovim nepreglednim morem nepravde i besmislene smrti? Svaki novi dan mu je bio izazov, svaki korak je bio borba. Ali vreme je prolazilo, neumitno i nezainteresovano i Pavle je postepeno pronašao način da se fokusira na dnevne rutine i nastavi da živi. Pronašao je motivaciju u studijama u Učiteljskoj školi u Beogradu i u ideji da život posveti obrazovanju dece.
– Deca će biti bolji ljudi od nas! – govorio bi Pavle.

Nakon završetka školovanja Pavle se zaposlio kao nastavnik istorije i geografije u Trećoj beogradskoj gimnaziji.

I tako je prošlo trinaest godina od oslobođenja. Terazije su obnovljene. Kupole hotela Moskva su i dalje nadzirale gužvu koja je promicala ispred prodavnica sa neonskim svetlima. Međutim, svi natpisi su bili drugačiji a fasade su Pavletu izgledale nekako kao da su ogrnute tuđom odećom. Iste, ali strane, nepoznate.

Jednog dana je Pavle u zbornici na velikom odmoru sasvim slučajno čuo kolegu nastavnika da pominje mladog inženjera Bogdana Živkovića.
– Bogdan! – povikao je Pavle, uplašivši ostale nastavnike u zbornici svojom iznenadnom i bučnom reakcijom. Pavle se tada po prvi put od rata setio malog Bogdana, Aleksandrovog najboljeg drugara iz razreda. I kao da je otkrio nekog svog najrođenijeg, Pavle se ozario srećom. Odmah se detaljno raspitao o Bogdanu. Nedugo zatim Pavle mu je poslao kratko pismo i uskoro su se dogovorili da se sretnu.

***

Od tog ledenog decembarskog dana kada je Aleksandar otišao u koloni beogradskih Jevreja preko pontonskog mosta putem druge strane Save, Bogdan je celog života osećao nemi i tupi bol u stomaku, a jedan ledeni crv je ostao da mu rovari po duši. Posle rata su ga roditelji čak vodili kod doktora brinući se da nije, ne daj Bože, nešto ozbiljno. Ali doktor je rekao da je to samo posledica loše ishrane za vreme rata i da samo treba lepo da jede, pa će sve biti u redu. Ali nekako, nikada više nije bilo u redu.

Rat se već odavno bio završio, a Bogdan se redovno vraćao na obalu pored porušenog mosta kralja Aleksandra i gledao na drugu stranu reke put Sajmišta. Kad god bi stajao baš na tom mestu, tupi bol u stomaku je bio najjači i Bogdan ga je osluškivao kao da u njemu traži odgovore. U njemu su se još uvek mešali osećaji griže savesti, sećanje na strah, bes i nemoć. Znao je da, kao mali dečak, nije mogao pomoći Aleksandru tog kobnog dana, ali je istovremeno znao da je neko trebalo da mu pomogne – a nije. Bogdan bi tako stajao i čekao, kao da će mu neko viknuti sa druge, Aleksandrove strane Save, i mahnuti: „Ovde sam, ovde sam!“ Upravo tu, dok je posmatrao ostatke porušenog mosta i njegove stubove kao krezave zube, Bogdan je shvatio da treba da napravi novi most i tako spoji ovu ”svoju ” sa Aleksandrovom obalom.

Kada je završio Građevinski fakultet 1952. godine, Bogdan je tražio i dobio posao u preduzeću ”Mostprojekt” osnovanom te godine, upravo sa zadatkom da izgradi novi most preko Save na mestu starog mosta kralja Aleksandra. Most su gradili sledeće četiri godine zajedno sa nemačkim kolegama. S jedne strane Bogdanu je jako smetalo da su Nemci umešani u gradnju ”njegovog mosta”, ali negde je mislio da je pravedno da i oni učestvuju u popravljanju onog što su iza sebe ostavili.

Tako je 1956. godine završen i u promet pušten novi most preko Save u čijem projektovanju je učestvovao i mladi, izuzetno vredni i motivisani inženjer Bogdan Živković, zbog čega je ispred kolektiva i posebno pohvaljen. Nakon završetka radova na Savskom mostu, ”Mostprojekt” je transformisan u Gradsku direkciju za projektovanje mostova. Godinu dana kasnije, baš tu, dok je Bogdan sedeo u svojoj kancelariji nad novim nacrtima, kolega mu je doneo Pavlovo pismo.

***

Bogdan i Pavle su se sreli u petak, 23. avgusta 1957. godine. Bogdanu je nekako bilo sasvim logično da predloži da se nađu na obali ispod novog mosta, na mestu gde je poslednji put video Aleksandra.

Pavle je bio veoma uzbuđen kada je ugledao visokog mladog momka sa naočarima koji je čekao na dogovorenom mestu.
– Bogdane, dete! Gospode, koliki si! – uzviknuo je Pavle stiskajući Bogdanovu ruku – Pa kako si, kako živiš?
– Čika Pavle – nasmejao se Bogdan – još uvek imate taj čuperak!
Onda su ćutali par minuta i gledali preko reke.
– Tu sam ga video poslednji put – progovorio je Bogdan tiho.
Pavle je nemo gledao preko reke i klimao glavom.
– Tata…- začuo se tada glasić iza njih. Pavle se okrenuo i ugledao dečačića od svojih 5 godina pored Bogdana.
– Čika Pavle, ovo je moj sin, doveo sam ga da se upoznate.
– Opa, mazal tov momčino, pa nisam znao… – zamucnu Pavle iznenađen.
– Aleksandre, pruži ruku čika Pavlu – reče Bogdan nežno dečaku.
– Aleksandar..? – zastade Pavle i pogleda Bogdana upitno pravo u oči.
– Da, čika Pavle, po našem Aleksandru.

Pavle je ostao kao okamenjen, nemoćan da se pokrene, samo mu je zadrhtala donja usna, a jedna suza mu se otkinu i skotrlja niz obraz. Mali Aleksandar, osetivši da je čika Pavlu teško, priđe mu i uze ga za ruku. Pavle je osetio toplu dečiju ruku u svojoj ruci i ostao tako ukočen, zagledan preko reke, ne usuđujući se da pogleda niže u dečaka.

– Čika Pavle, da li ste čuli da je danas otvoren novi Beogradski sajam? – upita Bogdan da razbije tišinu.
– Čuo sam, tamo je niže, na beogradskoj strani Save – jedva vidno pokaza Pavle glavom uzvodno.
– Novi Beograd se gradi sa druge strane reke. Biće to divan, novi svet – kao za sebe govorio je Bogdan, gledajući rastuće blokove u daljini i kranove koji su se nadvijali nad horizontom podižući ogromne betonske kutije jednu za drugom, ispunjene novim domovima za građane novog Beograda.

Nakon nekoliko dugih trenutaka Pavle se odvažio da bolje pogleda dečaka koji ga je držao za ruku. Tada primeti crveni automobil u dečakovoj ruci.

– Da li je to… Da li je moguće da je to Aleksandrov autić? – prošapta Pavle.
– Da, moj je! – odgovori dečak veselo.

KRAJ